“Kroz paradokse možete razumjeti vrijeme i o njemu razmišljati. U arhitekturi je silno važno da budete akter, da problematizirate stvarnost i da nema amnezije. Činjenica je da arhitekti, nekoć kontrakulturni, postaju roba prepoznatljivog imidža. To želim relativizirati. To je kontradiktorno samoj definiciji umjetnosti i arhitekture kao određenog oblika poetike osporavanja. Riječ netrpeljivost mi je ponekad sinonim za arhitekturu.”

Predavanje Tončija Žarnića na Danima Orisa sigurno neće biti konvencionalno predstavljanje realizacija i projekata (tj. nesuđenih realizacija), kao što neće biti ni teoretiziranje o vlastitom opusu ni o općim stvarima izvan osobnog obuhvata. Bit će to sigurno jedno pravo žarnićevsko predavanje, gdje nema stvarne razlike između osobnog i općeg, “pravog” projekta i teorijskog promišljanja u mediju arhitekture, obraćanja studentima prve godine na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu i razgovora sa sudruzima, posvećenicima jer za TŽ-a sve je to jedno, a podjele su umjetne.